Prisilni rad koji je nametnula država prema EUFLR-u

Prisilni rad koji nameću državna tijela zasebno je definiran u članku 2., Smjernice mu daju prioritet u pristupu utemeljenom na riziku, i drukčije se tretira na kraju kod sanacije — jer dobavljač ne može sanirati ono što nameće država.

Većina logike Uredbe pretpostavlja dobavljača koji se može promijeniti: ljestvica Smjernica ide od prevencije preko ublažavanja i sanacije do odgovornog prekida suradnje kao posljednjeg sredstva. Prisilni rad koji je nametnula država razbija tu pretpostavku. Ondje gdje dokazi pokazuju shemu koju provode javna tijela i minimalnu predanost reformi, Smjernice kažu da odgovoran prekid suradnje može biti jedini održiv put, a procjena utemeljena na riziku takve slučajeve stavlja na prvo mjesto. Platforma stoga drži zasebnu oznaku za rizik koji je nametnula država, izvor koje je baza podataka čim zaživi, a do tada vanjsko izvješćivanje, a plan sanacije koji se otvori na toj oznaci prešutno se usmjerava na tijek prekida suradnje, a ne na ljestvicu. Dokazni spis bilježi osnovu za taj izbor, jer će nadležno tijelo koje preispituje odluku pitati zašto je poduzeće otišlo umjesto da sanira — a odgovor je vlastiti tekst Smjernica.